Osmansko Carstvo (na
osmanskom turskom: دولتِ عَليه عُثمانيه,
Devlet-i Aliye-i Osmaniye, što znači "Osmanska Uzvišena Država"; na
modernom turskom:
Osmanlı Devleti, "Osmanska država," ili
Osmanlı Imparatorluğu, "Osmansko carstvo", drugi nazivi
Otomansko i
Tursko Carstvo) je bilo
tursko carstvo na
Bliskom Istoku, koje je na vrhuncu moći kontroliralo teritorije u današnjoj
Turskoj, jugozapadnoj Aziji, sjevernoj
Africi i jugoistočnoj
Europi između
XIV. i
XX. stoljeća. U
XVI. i
XVII. stoljeću, Osmansko Carstvo bila je jedna od najjačih
država na svijetu.
Politički ustroj
Neke od karakteristika osmanlijske države nisu se promijenile bez obzira na njenu višestoljetnu dugotrajnost.
U diplomatskim krugovima, za carstvo se često upotrebljavala riječ
Divan. Divan je inače bio carski savjet koji se sastajao u dijelu carskog dvora,
saraja, poznatom kao
Bâb-i-âlî (بابِ علی , "velika vrata") ili
Topkapı ("topovska vrata"); ovdje su osmanski sultani dočekivali strane izaslanike i ambasodore.
Sultani
Osmanlijski
sultan bio je službeno jedini upravnik i vladar carstva.
Mada su prvi osmanlijski vladari nosili naslov
bega (
bey), time priznavajući suverenitet
Seldžučkog sultanata,
Murat I. je bio prvi Osmanlija koji je ponio naslov
sultana, tj. "
cara" ili "kralja."
Padom Carigrada,
1453., država je uveliko stala na put postanka moćne carevine, tako da je
Mehmed Osvajač zaista postao njen prvi istinski car, odnosno
padišah.
Od
1517. naovamo, osmanski sultan je istovremeno bio i
kalif islama, tako da je Osmanlijsko carstvo od ove godine pa do sve do svog raspada,
1922. (odnosno do ukidanja kalifata,
1924.), u stvari bilo i
kalifat, tj. islamska vjerska država.
Državno uređenje
Iako je osmanska država prošla kroz niz uređenja i preuređenja, neke
od glavnih struktura su ostale neizmijenjene. Uvijek je postojao netko
ko je bio potpuno odgovoran za upravu države, tj.
sultan
carevine. Odluke je uvijek razmatrao divanski savjet, dok je konačnu
riječ uvijek imao sultan. U začecima carstva, ovaj savjet su činili
plemenski starci. Kasnije je on promijenjen tako da je uključivao vojne
profesionalce i mjesne viđenije ljude (elitu), poput vjerskih i
političkih savjetnika visokog staleža. Članovi divana su nazvani
veziri (ministri), kojima je nešto kasnije počeo da predsjedava
Veliki vezir (premijer), preuzimajući neke od sultanovih odgovornosti.
Visoka Porta
je bio sultanov otvoreni dvor, nazvan po vratima na ulazu u glavne
urede Velikog vezira, gdje je sultan primao strane izaslanike. Vremenom,
Veliki vezir je postao jednako važan ili čak važniji od samog sultana.
Od
1908., država je bila
ustavna monarhija, u kojoj je sultan izgubio isključivu izvršnu moć, s
parlamentom koji su sačinjavali
predstavnički poslanici iz
provincija.
Sastavni dijelovi države
Vojska
Početak
16. stoljeća je doba najvećeg uzleta
turske sile u povijesti. Mnogobrojni ratovi bili su utkani u tkivo turske politike, ne samo
šerijatskom obvezom borbe protiv nevjernika, nego i iskonskom agresivnošću turskih nomada željnih osvajanja i
plijena. No to možemo objasniti i
socio-
psihološkim
razlozima. Osmanski imperij imao je golemi vojni aparat. S njim je
mogao vrlo učinkovito osvajati zemlje po želji, a nije mu odgovaralo
dugo razdoblje mira jer bi se profesionalna vojska vična samo ratnom
zanatu ubrzo pobunila. Stalnim ratovima održavali su ih u “kondiciji”.
Slijedeći na popisu razloga i neizbježna vjerska komponenta, naime, Islam propovjeda “sveti rat” protiv svih nevjernika tzv.
Džihad. To obvezuje sve
muslimane da sudjeluju u borbi, a ujedno im daje i moralno opravdanje za gotovo sve što se u tom ratu učini.
Kuran, sveta knjiga muslimana obećava ulazak u
Dženet, raj za onoga koji pogine u borbi za vjeru. Svi ti čimbenici utjecali su na stvaranje carstva od
Perzije i
Egipta na jugu do
Mađarske na sjeveru, i na moru od
Tunisa do
Krima, ali su i sudbinski utjecali na oblikovanje karte Europe i, čini se, zauvijek obilježili naše hrvatske prostore.
Početkom
16. stoljeća Turska vojska poprima goleme razmjere, ali je i dalje u čvrstim rukama
sultana, činovničkog i vjerskog vodstva. To je savršeni stroj za ispunjavanje njihovih političkih ciljeva.
U osnovi turska vojska sastoji se od dva sastavna elementa:
To su centralna vojska
visoke porte. Profesionalna, visoko motivirana i dobro plaćena vojska s vrlo zamršenom zapovjednom linijom. "Srce" tog dijela vojske su
janjičari (
yeni-Cery – nova vojska Tur.), vojnici pješaci novačeni kao djeca
dankom u krvi. Ta osnovna postrojba centralne vojske bila je, prema mišljenju stručnjaka, najbolja vojska ili vojna postrojba svoga vremena.
Drugi, puno manji dio centralne vojske činili su
Psetari (
Šekbani).
Tako su se nazivali zbog svog osnovnog i prvotnog zadatka da za sultana
idu u lov, vode i uzgajaju pse. Kada znamo kakav su status imali
lovački psi, rasni Arapski Saluki-
hrtovi, onda nam je jasna i visoka pozicija Šekbana). Tijekom
srednjeg vijeka
ta je postrojba evoluirali u sultanovu osobnu tjelesnu stražu i “
interventne postrojbe “ u slučaju pobune ili nereda u samoj
prijestolnici. Mali ali ne i nevažan dio centralne vojske činili su
spahije,
oko 6000 dobro naoružanih jurišnih teških konjanika koji nisu potpadali
pod zakon Timara (lenskog zemljoposjeda) nego su bili smješteni u
vojarnama i dobivali redovitu mjesečnu plaću. Od
spahija iz pokrajina razlikovali su se po mnogo bogatijoj i jednoobraznoj
odori.
Slijedeći su bili topnici (TOPČU) a posebno cijenjeni rod vojske bio je
oružari. Oni su proizvodili, održavali i čuvali
oružje,
streljivo i
barut.
Bili su visoko cijenjeni u društvu i općenito rijetko su se viđali u
srcu bitke, bili su za ondašnje prilike vrlo obrazovani ali i
fanatično odani sultanu i Visokoj porti. Prema
arhivskim
izvorima procijenjuje se da je efektiva te centralne vojske bila oko 30
000 ljudi stalno pod oružjem i svakog trenutka spremnih za akciju.
Drugi neizostavni dio vojske
Visoke Porte
bila je pokrajinska vojska. Iako slabije naoružana nego centralna, i
daleko lošije obučena, često je bila presudna u bitkama prije svega zbog
svoje brojnosti. Naravno kao i druge vojske imali su svoje elitne
trupe, pješačke masovne trupe i trupe posebne namjene, opskrbe,
tvrđavske posade i izvidnike.
Na prvom mjestu izdvajaju se
spahije (
ispahy). To je teška
oklopna feudalna konjica vrhunske kvalitete prema mjerilima onog doba.
Sustav dojave bio je sličan američkom pony-expressu. Jedan glasnik mijenjao je konja na svakih 50
km u
sarajima i mogao za enormno kratko vrijeme obavijestiti ogroman broj ljudi. Postojao je i sustav
golubova pismonoša kojeg su Turci preuzeli od
Bizanta. Kad vojska krene na odredište usput im se pridružuju lokalne postrojbe gdje im je najzgodnije.
Povijest
Promjena teritorija Osmanskog Carstva kroz povijest
Osmansko Carstvo osnovalo je pleme
Turaka Oguza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala
Osmanska dinastija. Carstvo je doseglo vrhunac pod vlašću
Sulejmana I.,
koji je velikim brojem vojnih pohoda proširio carstvo na zapad, istok i
jugoistok. Do prekretnice u ratu s europskim državama došlo je s
velikim osmanskim
porazom kod Beča 1683.
Iako se u sljedećem stoljeću ratna sreća mijenjala, s izgubljenim i
ponovo osvojenim pokrajinama, carstvo je općenito bilo u defenzivi. U
19. stoljeću carstvo postaje samo jedna od sila u sukobima oko
Balkana
i drugih područja, u kojima sudjeluju Rusija, Austrija, Engleska i
Francuska. Na Balkanu, kao i u samoj Turskoj, budi se nacionalizam.
Početkom 20. stoljeća
Mladoturci traže reforme. U
1. svjetskom ratu carstvo gubi sve posjede osim Turske.
Kemal Atatürk službeno proglašava republiku
29. listopada 1923., a zadnji sultan zauvijek napušta zemlju.
Počeci
Osmansko Carstvo osnovalo je pleme
Turaka Oghuza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala
Osmanska dinastija.
O povijesti Osmanlija prije
XIII. stoljeća
još je mnogo toga nepoznatog. Opće je prihvaćeno da je osnivač osmanske
države, tj. kasnijeg Osmanskog Carstva, bio Osman, sin Erthogrula,
jednog od turkmenskih vođa. Otac Erthogrul dobio je kao gazija od
seldžučkog sultana Alaldina II feudalne posjede i zemlje zvane
bejlik (beylik) ili
emirat, sa sjedištem u gradu Sogutu, na bizantskoj granici unutar
Male Azije. S pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena čuvao je granicu i, kao i druge gazije, vodio prepade na
bizantski teritorij. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman.
Sulejman I.
Razdoblje vladavine
Sulejmana I. (
1520-
1566)
može se smatrati vrhuncem moći Osmanskog carstva. Osmanski i turski
povijesni tekstovi dali su mu nadimak "Kanuni"(zakonodavac) zbog
njegovih zakonika o upravljanu zemljom i financijama, dok je u Europi
nazvan "Veličanstveni". U vrijeme njegove vladavine ostvareni su
majstorski arhitektonski zahvati
Mimar Sinanija. Glasio je i kao najveći
mecena od svih osmanskih vladara. Velikim brojem vojnih pohoda proširio je carstvo na zapad, istok i jugoistok.
Jesen carstva
Porta je
1683. ponovo pokušala
osvojiti Beč. Ono što nije uspjelo još prije 150 godina u vrijeme procvata Osmanskog carstva, sad se u vojnom pohodu
Kara Mustafe protiv
Jana III. Sobjeskog
pretvorilo u katastrofu i dovelo do prekretnice u obračunavanju s
europskim državama. Kad su nakon ovog poraza postale vidljive sve vojne
slabosti Osmanlija, na poticaj
Pape počela je djelovati
Sveta Alijansa Habsburgovaca,
Venecije i
Poljske s napadom na Osmansko carstvo na više frontova. Nakon teških poraza kod
Mohača (
1687.),
Slankamena (
1691.) i
Sente (
1697.) morali su
Mirom u Srijemskim Karlovcima prihvatiti gubitak
Mađarske,
Dalmacije,
Podolja i
Peloponeza. U igru je kao protivnik na sjevernoj granici ušla i
Rusija. Car
Petar I. postavio si je kao važan cilj izlazak na
Crno more, što je i dobio
1695. mjestom
Azov na
Donu.
Vanjski problemi izazvali su i unutrašnje.
1687. je zbog vojnih poraza svrgnut
Mehmed VI. 1703 dolazi do krvavog incidenta u kojem su ustanici ubili šeika Fejzulaha i svrgnuli
Mustafu II..
Iako je Osmansko carstvo sve više prelazilo u defanzivu, njegova vojna snaga je još uvijek bila vrlo velika.
1711. je strahovito potukao rusku vojsku u bitci na
Prutu i zauzeo luku
Azov. Ni danas nije sasvim jasno zašto ta pobjeda nije bolje iskorištena. Nakon što je
moldavski vojvoda Dimitrije Kantemir prešao na rusku stranu, Osmanlije su na sve upravne položaje u Moldaviji i
Vlaškoj postavili
Grke iz
Carigradske četvrti Fanar koji su već duže vrijeme kao prevoditelji igrali važnu ulogu u politici. To je trajalo sve do polovine
19.stoljeća, a u
dunavskim vojvodstvima se to razdoblje nazivalo
fanarotska vladavina. Bili su uspješni i u sukobima s Venecijom pa su
1715. ponovo dobili Peloponez.
Nakon što se udružila s Austrijom, Rusija
1736.
počinje rat s Osmanskim carstvom. Nakon početnih neuspjeha, i taj je
rat završio pobjedom Osmanlija, pa su mirom sklopljenim u
Beogradu vratili sjevernu
Srbiju i Malu Vlašku. Ovom je svakako doprinijela modernizacija Osmanske
artiljerije u čemu je značajnu ulogu imao Ahmed Paša,
Comte de Bonneval.
Sve u svemu, ti skupi ratovi i veliki gubici u njima tijekom tri
desetljeća, nisu doveli do značajnih teritorijalnih promjena. Nakon
osmansko-ruskih ratova slijedilo je razdoblje mira dugo kao nikada do
tada.
Rusko-osmanski ratovi
Tijekom rata
1768. do
1774. protiv Rusije Osmansko je Carstvo moralo prihvatiti kao činjenicu da je izgubilo svoj položaj velesile. Rusija je
1770. premjestila svoju
mornaricu s
Baltika u
Sredozemlje i uništila osmansku mornaricu na sidrištu. Nakon mira iz Kučuk Kajnardžija Osmansko carstvo je moralo dati nezavisnost
krimskom kanatu (koji je već nakon nekoliko godina postao ruska provincija), dijelove sjevernog
Kavkaza ustupiti Rusiji, a
Bukovinu Austriji.
Ni jedna strana nije namjeravala ostati na zatečenim pozicijama. Carica
Katarina II. je razradila tzv. "Grčki projekt" kojim bi
Bizantsko carstvo oživjelo kao ruski
vazal,
dok bi ostale dijelove Osmanskog carstva između sebe podijelili Rusija,
Austrija i Venecija. Međutim, Venecija i Austrija nisu pokazali
zanimanje za taj projekt.
1783. je Rusija anektirala
Krim i počela s njegovim privrednim razvijanjem. Četiri godine kasnije je carica krenula sa
Grigorijem Potemkinom (
Potemkinova sela)
u inspekciju na Krim, što je bila izrazita demonstracija moći.
Osmanlije, koji su ionako namjeravali vratiti područja izgubljena u
prethodnom ratu, još iste godine su objavili rat Rusiji. Nakon početnih
uspjeha
crnomorske flote bili su mirom od
1791. prisiljeni napustiti dodatna područja, ovaj put teritorij između
Dnjepra i
Južnog Buga.
Reforme
Selim III. je iz ovih poraza izvukao pouku i krenuo s provođenjem reformi uprave i vojske. Uz pomoć europskih savjetnika pokušao je pored
janjičara
oformiti nove trupe. Njegov plan da postepeno janjičare prevede u te
nove trupe izazvao je pobunu čiji je vrhunac bio, da su ga
1807.
svrgnuli s prijestolja. Slijedili su dramatični događaji. Selimov
rođak, Bajraktar Mustafa, krenuo je u planirajući ga ponovo postaviti za
sultana ali je zakasnio. Selim je u međuvremenu već bio zadavljen.
Preostalo mu je jedino da
Mustafu IV., kojeg su postavili janjičari, zamijeni
Mahmudom II. koji je jedva izbjegao da i njega ubiju. Zauzvrat, Mahmud je postavio Bajraktara Mustafu za
Velikog vezira
i nastavio započete reforme izbjegavajući pri tome direktne sukobe s
janjičarima. Već sljedeće godine je ponovo došlo do pobune. Kako bi
izbjegao da ga svrgnu ponovo u korist Mustafe, dao ga je ubiti.
Nacionalizam
Upravitelj
Egipta u razdoblju od
1805. do
1848. Muhamed Ali Paša je postepeno prigrabio svu vlast, i sistematski dao likvidirao utjecajne
mamelučke emire. Pomoću provedenih reformi Egipat je uskoro na raznim područjima nadmašio središnji
Carigrad. Muhamed je i zasnovao dinastiju koja je trajala sve do polovine
20. stoljeća.
Kroz čitavo
19. stoljeće kao značajan problem osmanskog carstva provlačio se nacionalizam koji se budio u osvojenim zemljama. Prvo su se,
1804., pobunili
Srbi i do
1830. su se izborili za vrlo veliku
autonomiju. Osim toga, i fanariotska vladavina u Dunavskim vojvodstvima (
Vlaška) je
1826. završila.
Podržan od nekih Europljana, ponovo je oko
1820. osnažio i
grčki
pokret za nezavisnost. S tim u vezi, Osmanlije su se sreli sa
specifičnim problemom. U upravi carstvom sudjelovali su utjecajni Grci (
Fanarioti) koji su dijelom simpatizirali ovaj pokret u Grčkoj. U ratu
1826. Mahmud je bio prisiljen pozvati u pomoć
Egipatske trupe omrznutog Muhameda Ali Paše Egipatskog. Uprkos određenim uspjesima vojske Ali Paše, Osmansko carstvo je
1830. bilo prisiljeno dati Grčkoj neovisnost.
Ovaj primjer pokazuje, da je da je Osmansko Carstvo postalo loptica u
igri europskih sila. Tzv. "Orijentalno pitanje" postalo je trajnom
temom
diplomacije tog vremena. Ruski
interes je bio slobodan pristup
Sredozemlju preko
Crnog mora i kroz
Dardanele.
Uz to, Rusi su se na Balkanu umiješali u događanja kao zaštitnici svoje
pravoslavne "braće u Kristu". Austrija kao i Engleska i Francuska su u
tome vidjela pokušaj ruske ekspanzije u područje koje su smatrali svojom
interesnom sferom pa su stoga bile sklone podržati opstanak oslabljenog
Osmanskog carstva.
To je dovelo do toga, da su se savezi raskidali i sklapali sukladno trenutnim interesima. Tako su u
Krimskom ratu, izazvanom ruskim osvajanjem
Vlaške i
Moldavije Francuzi i Englezi sudjelovali na strani Osmanlija.
Pariškim mirom je područje južne
Besarabije u delti Dunava (oko četvrtine ukupne površine) s okruzima
Cahul,
Bolgrod i
Ismail ponovo vraćeni
kneževini Moldaviji koja je bila pod vrhovnom upravom
Porte, a Crno more je demilitarizirano.
Tanzimat
Podrobniji članak o temi: Tanzimat
Novo razdoblje reformi (
1838.-
1876.) usko se veže uz ime Velikog vezira
Mustafe Rešid Paše kao i kasnije
Ali Paše i
Fuad Paše. Mjere su postale poznate pod imenom "
Tanzimat-i Hayrire" (blagotvorni novi red) i događaju se u vrijeme vladavine sultana
Abdul Medžid I.a i
Abdul Aziza. Mjere dovode nemuslimane u jednak položaj s Muslimanima, potpuno mijenjaju pravosudni sistem i uvode opću vojnu obavezu.
Sa reformama koje su zahtijevale velike europske sile - a vezano uz
industrijsku zaostalost - rastu gospodarski problemi. Trgovačkim
ugovorima (nazvanim "kapitulacija") je tržište Osmanskog carstva
otvoreno europljanima, a uvozne
carine
su bile niže od izvoznih. Zbog nedovoljne konkurentnosti osmanlijskih
zanata Osmansko carstvo postaje izvoznik sirovina a uvoznik europskih
roba.
Za to vrijeme nemiri na
Balkanu nikako nisu prestajali. Nakon rata sa
Srbijom
sazvana je međunarodna konferencija u Carigradu kako bi se raspravilo o
budućnosti Balkana. Kako bi pokazao svoju spremnost za reforme,
Abdul Hamid II., koji je u međuvremenu pobunom došao na vlast, je najavio donošenje ustava kojim bi se uveo parlamentarni sistem.
Velike sile su na konferenciji tražile nezavisnost dvaju provincija na
bugarskom području, kao i za
Bosne i Hercegovine. Kad je
Porta odbila taj prijedlog,
Rusija objavljuje rat, osvaja
Edirne i napreduje prema
Carigradu. Druge europske sile su ponovo osjetile ugroženim svoje interese, a i prijetio je širi europski rat,
1878. je organiziran
Berlinski kongres čiji je glavni inicijator bio
Otto von Bismarck. Na kongresu Srbija i
Crna Gora dobivaju nezavisnost, a Vlaška i
Moldavija koje su od ranije bile u
personalnoj uniji udružuju se u samostalnu državu
Rumunjsku.
Abdul Hamid II.
Podrobniji članak o temi: Abdul Hamid II.
Abdul Hamid je opozvao svoje unutrašnjopolitičke reforme. Midhat
Paša, tvorac Ustava, je smijenjen a Parlament raspušten. Razdoblje
vladavine Abdul Hamida obilježava tiranija i špijuniranje, a on kao
Sultan ima, u stvari, svu vlast. Sad Porta dospijeva u potpunu
financijsku ovisnost o europskim silama. Nakon što je objavljen državni
bankrot,
Dette publique preuzima veći dio uprave državnim
financijama a europski kapital nesmetano prodire u zemlju. Interes
kapitala se koncentrira na izvore sirovina u
Iraku i poduzima velike projekte, kao što je gradnja
Bagdadske pruge. Tu na scenu stupa
Njemačko Carstvo koje je, najkasnije s Berlinskim kojgresom, postalo važan partner Osmanskog carstva.
Početkom
20. stoljeća posnovo jača unutrašnja opozicija, posebno pokret
Mladoturaka. Suočena s opasnošću vojne pobune, Porta je bila prisiljena
1908. ponovo staviti na snagu Ustav.
Mladoturci
Podrobniji članak o temi: Mladoturci
Bugarska je iskoristila nastalu zbrku i s istočnom
Rumeliom osnovala nezavisnu državu, a
Austrougarska anektira Bosnu i Hercegovinu. Reakcionarne snage su za te velike teritorijalne gubitke optužile vodstvo Mladoturaka i pokušale
1909. izvesti državni udar. Njegov neuspjeh doveo je do smjene Abdul Hamida njegovim bratom
Mehmedom.
Od sad Sultan ima još samo reprezentacijsku ulogu, dok vladu formira
Veliki vezir. Istovremeno, na njegovo imenovanje imaju Mladoturci bitan
utjecaj. Izmijenjenim ustavom etablira se parlamentarni sistem.
Mladoturci su slijedili reformski kurs, ali su bili sputavani napetom
vanjskopolitičkom situacijom. Osim toga, njihov je nacionalizam imao
vrlo ozbiljne posljedice. Tako su u
arapskim provincijama kao službeni jezik uveli
turski, što je dovelo do toga da su u ratovima koji su slijedili, izgubili podršku stanovništva u neturskim područjima.
Desetljeće vladavine Mladoturaka su obilježili teški ratovi. Prvo su
1911. izgubili
Tripoli, uzeli su ga
Talijani. Zatim su se u
Prvom balkanskom ratu 1912. udružili
Albanija,
Bugarska,
Srbija,
Grčka i
Crna Gora u
Balkanski savez
protiv Osmanskog carstva koje je time izgubilo gotovo sva europska
područja, uključujući i grad Edirne. Međutim, Bugari su već sljedeće
godine napali svoje ranije saveznike koji su dobili podršku Osmanlija.
Nakon bugarskog poraza, postavljena je granica koja je između Bugarske i
Turske ostala neizmijenjena do danas.
Početkom
Prvog svjetskog rata
su prvo pokušali zadržati neutralnost. Mnogima je bilo jasno, da se
moraju prilkoniti jednoj strani kako bi uopće vojno opstali.
Tradicionalno su surađivali s njemačkim carstvom, ali su i s nekim
silama Antante imali dobre odnose i živu trgovinu. Na poticaj
Enver-paše dolazi na kraju do ratnog saveza sa
Njemačkom i
Austro-Ugarskom, ali kabinet nije u tom odabiru bio jedinstven.
Kako bi ugušili
armenski oružani ustanak, osmanska vlada je 24. travnja
1915. počela s uhićenjima, deportiranjem i ubijanjem armenskih civila koji su živjeli u
Carigradu
i to je bio uvod u ubijanje najmanje 600.000 Armenaca (neki izvori
tvrde da je ubijeno do 1,5 milijuna Armenaca). Na taj način ubijene su
dvije trećine kršćanskog naroda koji je tisućljećima živio na području
Osmanskog Carstva. (Vidi članak
Armenski genocid)
Posljedice rata su bile katastrofalne. U Arabiji se nisu imali čime suprotstaviti britanskim snagama. Već
1916. se Husein Ibn Ali (Emir
Meke
otresao osmanske vlasti i proglasio se kraljem Arabije. Na kraju je
priznat kraljem Hedža, dok je preostali dio carstva podijeljen u
interesne sfere prema
sporazumu Sykes-Picot. Godine
1917. je
Balfourovom deklaracijom dio Palestine obećan
Židovima kao "nacionalna domovina". Zbog Oktobarske revolucije i mirovnim ugovorom iz
Brest-Litovska je doduše Rusija izašla iz rata, ali pobjedničke snage su u studenom
1918.
zauzele veliki dio nekadašnjeg Osmanskog carstva. Mladoturski
"triumvirat" od Kemal Paše, Talat Paše i Enver Paše se raspao, i
pobjegao. Nakon što je iste godine umro Mehmed V., naslijedio ga je
njegov brat
Mehmed VI.. On je bio politički sasvim ovisan o pobjedničkim silama, pa je nakon ukidanja Sultanata u studenom
1922. napustio Carigrad.
Nastanak moderne Turske
Došlo je do otpora okupacijskom režimu. Pri tome je istaknutu ulogu imao
Mustafa Kemal Paša
(kasnije mu je turski parlament dodijelio dodatak imenu Atatürk ("otac
Turaka"). Uskoro se na nezaposjednutim područjima pod vodstvom Kemalovog
pokreta formirala "protuvlada". Na izborima provedenim
1919. pokret osvaja dvotrećinsku većinu i sjedište seli u Angoru (danas
Ankara) sjedište svoje "protuvlade". U travnju
1920.
se tu konstituira "Velika turska Nacionalna skupština". Nova je vlada
njegovala dobre odnose sa, u međuvremenu, boljševičkom Rusijom a
Francuska, koja je imala mandat nad južnim dijelom centralne
Anatolije, ju je praktično priznala.
1920. je
Porta ratificirala od Sultana ranije potpisan
ugovor iz Sevresa
kojim je turskoj državi oduzet suverenitet, ali ga Ankara nije
priznala. Došlo je do nacionalnog oslobodilačkog rata. Pri tome su prvo
protjerane grčke trupe, a zatim je u tzv.
Maloazijskoj katastrofi prije svega u
Smirni (od tada turski
Izmir) svo većinsko grčko civilno stanovništvo koje je tu živjelo tisućljećima pobijeno ili protjerano.
Uspjesi Kemalovih pristalica doveli su do gorkog gubitka ugleda vlade Sultana Mehmeda VI. U pregovorima o
ugovoru u Lozani sudjelovali su i Kemalovci, što je bilo ravno međunarodnom priznanju. 23.listopada
1923.
je Ankara proglašena glavnim gradom, a 29. listopada je i službeno
proglašena Republika. Kemal Paša je postao predsjednik države, a Ismet
Paša predsjednik vlade novoosnovane Republike. Zadnji Sultan Mehmed VI. i
svi članovi Osmanske dinastije morali su zauvijek napustiti zemlju.
Osmanlijsko-hrvatski odnosi
Prvi susreti Osmanlija i Hrvata
Osmansko Carstvo 1481.-1683.
Srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo je prvo od svih zemalja u kojima
su u povijesti obitavali Hrvati došlo u dodir sa Osmanskim Carstvom.
Nakon osvajanja istog od strane Turaka-Osmanlija, Turci stvaraju
tampon-državu pod vlašću jednog od potomaka bosanske kraljevske obitelji
Kotromanić,
Matij Kotromanić,
kojega Osmansko Carstvo neko vrijeme priznaje kao zakonitoga kralja
Bosne i turskoga vazala. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava,
koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmansko Carstvo
postupno preuzima potpuni vojni nadzor nad zemljom.
Do
1465. godine hercegovački plemić herceg
Stjepan Vukčić Kosača
čak uspostavlja potpunu prevlast na prostoru Zahumlja i Travunije, ali
biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u luci Novi na južnom
Jadranu, koju je osnovao još kralj
Tvrtko, gdje i umire
1466. godine, a Novi se od tada, po hercegu Stjepanu, zove
Herceg-Novi.
Islamizacija na osvojenim hrvatskim područjima
Podrobniji članak o temi: Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Na područjima koje su osvojile osmanlije provodio se postupak
islamizacije, što je najvidljivije na području bosanskog sandžaka. Po
poreznom registru iz
1520. godine za područje bosanskog sandžaka broj muslimana prešao 45% ukupnog stanovništva,dok nam porezni registar iz
1624. godine govori da u Bosni živi oko 150.000
katolika, oko 75.000
pravoslavaca i čak 450.000
muslimana.
Dakle, glavni proces islamizacije je trajao oko 150 godina, i bio je
vrlo uspješan. Taj je sandžak radi uspjele islamizacije cijelo vrijeme
vladavine Osmanskog Carstva imala povlašten
status u odnosu na sva druga područja u njegov sastavu na Balkanskom poluotoku.
Feudalna gospoda su ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i nasljeđivanja istih, a kako ćemo kasnije vidjeti domaći
muslimani u
Bosni,
s vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno
nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanskog
Carstva, što nije bio problem ukoliko je
vlastela bila odgovarajuće vjere.
Vladajuća klasa je bila islamske vjere, te se na svim prostorima kojima
su ovladali polako zbivao proces mijenjanja vjere običnog puka. Razlozi
promjene vjere su mnogostruki: manji porezi za muslimane; zadržavanje i
dobijanje posjeda; izbjegavanje danka u krvi; izbjegavanje odmazde;
oportunizam jer mu je tako više odgovaralo (kako se danas mijenja
pripadnost političkoj stranci u ovisnosti tko je na vlasti);
prkos;
osveta;
izbjegavanje kazne; nepovoljni gospodarski uvjeti; jer se imalo "nož
pod vratom", odnosno zbog fizičke prisile. Dok se stimulirao prelazak na
islam, u isto vrijeme se one koji su se željeli vratititi na kršćanstvo
kažnjavalo smrću.
Iz već spomenutih
poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje
pravoslavlja po
Bosni i Hercegovini. U
srednjovjekovnoj državi Bosni pravoslavlje je šireno među pripadnicima
krstjana u Bosni, bez ikakva rezultata. Osim nešto malo pravoslavaca u malom dijelu jugoistočne
Bosne, pravoslavlje nigdje drugdje nije uhvatilo korijena među
Bosancima, te je u vrijeme srednjovjekovne Bosne ta vjeroispovijest bila krajnje zanemariva pojava u Bosni.
Međutim, po ulasku
Bosne
u sastav Osmanskog Carstva vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u
Bosni, kada se pojavljuju gdje ih do tada nije bilo, što se objašnjava
činjenicom da je Osmansko Carstvo imalo blagonaklon stav prema njima u
odnosu na katoličko stanovništvo, prvenstveno zbog toga što su osmanlije
imale utjecaj na izbor visokog pravoslavnog svećenstva a i sjedište
pravoslavne crkve je bilo u Osmanskom Carstvu (Pećka patrijaršija,
Carigrad i Atos), dok sa druge strane neprekidno ratuje s velikim brojem
katoličkih zemalja, te su tako katolici radije prelazili na
pravoslavlje nego na islam
zulumčara,
odnosno odlazili su jedinom kršćanskom svećenstvu kojem je bilo
dopušteno djelovati na tom području. Osim toga, kasnije je pravoslavno
svećenstvo imalo povlašten status, pa su isti nastojali nametati se
katolicima u Osmanskom Carstvu.
Osmansko Carstvo je zapravo bilo velika
vojna organizacija, koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje
poreza,
te je njen upravni sustav bio oblikovan za osiguravanje ljudstva za
vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj upravni sustav bio je vrlo
revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz
kojih se mogu točno vidjeti, što se Balkana tiče, dvije stvari: proces
prelaženja stanovništva na
Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovništvo po
vjeroispovijesti, a također i to da u regiji nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja osmanskih
Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promijenilo etničku sliku domicilnog stanovništva.
